U prijevodu to su Mješovite borilačke vještine, no, ne koristimo balkansku inačicu MBV, već međunarodnu terminologiju koja je MMA ustoličila kao zamjenu za ono što se nekada davno kod nas nazivalo 'ultimate fight' i 'slobodna borba'.

Ultimate Fight termin je koji dolazi iz Ultimate Fighting Championship, naziva najveće svjetske i prve moderne američke organizacije za MMA. Drugim riječima, UFC je ime promocije, kompanije koja promovira MMA, sport.
A taj je sport, kao što mu samo ime kaže, zapravo smotra različitih kontaktnih borilačklih vještina pa u kombinaciji 'strikinga' i 'grapplinga' gledamo odmjeravanje svega u rasponu od boksa i tajlandskog boksa preko hrvanja i brazilskog jiu-jitsua do karatea, juda, tekvandoa...

Sredinom devedesetih, MMA je u SAD-u i Brazilu uglavnom bio vrlo slobodni, pravilima tek usko definirani okršaj dvije discipline (klasični koncept: hrvač protiv boksača, jiu jitsu protiv kickboxinga...), u kojoj je bilo dopušteno čak i udaranje u muda – praktički sve osim kopanja očiju i udaranja u grkljan.

S vremenom, sport je dobio vrlo jasna pravila (pojednostavljeno rečeno, u Japanu nema laktova, ali ima šutanja protivnika na podu; kod Amera je obratno) i postao tako zaokružen da više nije dovoljno znati samo jednu disciplinu kako bi dominirao nad drugima – MMA je evoluirao iznad koncepta kompilacije borilačkih vještina, postavši jedinstveni amalgam u kojem uspijevaju samo oni koji se znaju snaći i na nogama i na leđima.

Pod uvjetom da niste na leđima zato što ste nokautirani i u nesvjesti, naravno.