Nogometni svećenik
Više od autora
- Zaneseni navijač i TV reporterka
- Tako to rade Englezi
- S obje noge u golmana
- Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
- Kako se Rooney bori s pritiskom
Više iz kategorije
Od advokata do kapelana u klubu s ozbiljnim financijskim nedaćama – nije baš svakidašnji razvoj nečije karijere. No, velečasni Jonathan Jeffrey i nije samo običan Portsmouthov navijač...
Portsmouth je posljednjih godina zaista trebao imati nekoliko božanskih intervencija – čini se kako ste imali pune ruke posla?
Lijepo je igrati i pobjeđivati, no znao sam da se posao kapelana ne svodi samo na to. Nikada nisam pomislio: Ispali smo iz lige, nema smisla da više budem kapelan. U situaciji kada su ljudi iz kluba ostajali bez posla, kada je klubu prijetilo oduzimanje bodova, 'za vratom' im bila porezna uprava, a moguće je bilo čak i gašenje kluba, bila su nemirna vremena i za klub i za grad u cjelini. Bilo je teško, no srećom je klub spašen.
Kako ste dobili ovaj posao?
Bio sam advokat deset godina kada sam se zaredio u Anglikanskoj crkvi. Prijašnji kapelan Pompeya bio je časnik 'Vojske spasa', a nakon njega jedan drugi vikar Anglikanske crkve. Potom je provedeno istraživanje među anglikanskim klerom gdje se pitalo je li tko zainteresiran za ovaj posao – a ja sam bio.
Je li istina da vas je za posao intervjuirao jedan od igrača Pompeya?
Istina je. U listopadu 2005. upoznao sam arhiđakona Portsmoutha koji mi je bio nadređeni, Linvoya Primusa – koji je još bio igrač u to vrijeme – i Micka Mellora, bivšeg igrača Pompeya koji je s Linvoyem vodio dobrotvornu organizaciju zvanu 'Vjera u nogometu'. Doručkovali smo zajedno i već sam sljedećeg mjeseca zaposlen.
Jeste li navijač Pompeya?
Svakako. Oduvijek su bili moj klub. Studirao sam u Manchetseru i priznajem kako sam u to vrijeme išao na utakmice Uniteda i Cityja, no postojalo je nešto zbog čega sam volio Portsmouth kao grad i kao klub, nešto zbog čega su mi uvijek bili bliski srcu.
Što zapravo radi klupski kapelan?
Ja na to gledam kao pokušaj povezivanja s ljudima u klubu. Nastojim kontaktirati i s ljudima koji nisu javno eksponirani, sastajem se s igračima i s onima koji prolaze medicinske tretmane. Ponekad čistim i kopačke – to je posao kojim se čisti duša. Imam i zajednički ručak s igračima u kantini. Djelujem poput duhovne sigurnosne mreže, podsjećajući igrače da postoji i nešto veće od slave i glamura nogometa.
A na dan utakmice?
Nastojim doći na Fratton nekoliko sati prije početka susreta i često se nađem u svlačionici s Kevinom McCormackom, klupskim ekonomom. Energija i uzbuđenje koji se tada osjećaju doista su nadahnjujući. Dočekam i pozdravim se i s protivnicima kada izlaze iz svog autobusa, a onda sat vremena prije početka imam sa svojim igračima zajedničku molitvu u klupskoj sušionici. Barcelona ima za tu svrhu sagrađenu kapelicu, no mi se molimo među strojevima za sušenje rublja. Obično dođe 10 do 12 igrača i onda molimo, ne za pobjedu Portsmoutha, nego za to da igrači daju sve od sebe i prezentiraju talent koji im je podario Bog.
Što biste označili kao najljepši trenutak u svojoj dosadašnjoj karijeri klupskog kapelana?
Došao sam u studenomu 2005. i šest mjeseci kasnije riješili smo se trenera Alaina Perrina, dobili smo novog vlasnika i započeli svoju, pokazalo se uspješnu, borbu za ostanak u Premiershipu. Pogodak Pedra Mendesa kojim se sve okrenulo u korist našeg bijega s dna ljestvice i ostanka, uvijek će biti moj najdraži pogodak. A čak i sada se naježim kada se sjetim utakmice protiv AC Milana na našem Fratton Parku!
Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.