Više od autora

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• S obje noge u golmana
• Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
• Kako se Rooney bori s pritiskom

Više iz kategorije

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• Kontroverzni CWFN ženski nokaut
• S obje noge u golmana
• Zelg Galešić o povlačenju iz MMA: Sada želim pružiti samo dobre borbe

Zašto u Engleskoj nitko ne voli Millwall?

Očigledno objašnjenje je da je popis prijestupa Millwallovih navijača dug poput Al Caponeov. Između ostalih, tu spadaju veliki neredi na domaćem terenu (protiv Birminghama 2002. i Ipswicha 1978.) i u gostima (Luton 1985., QPR 1966., West Ham 1906. i 2009.). Zatim postavljanje zasjeda policiji izvan stadiona i lomljenje čeljusti gostujućem vrataru nakon što ih je ovaj pokušao spriječiti u bacanju raketa i ručne granate na teren. Nemaju poštovanja ni prema čemu, neki od njih čak se rugaju Liverpoolovim navijačima zbog tragične nesreće na Hillsboroughu, a Leedsovima zbog ubojstva dvojice njihovih pripadnika u Istanbulu. Doduše, nisu jedini u tim gadostima.
No opravdava li poduža lista grijeha u potpunosti njihov vječni izgnanički status? Povijest nas uči da baš i nije tako. Lavovi su se 1910. preselili samo nekoliko kilometara preko Temze, iz istočnog u jugoistočni London, smjestivši se u ulicu Cold Blow Lane u dijelu grada koji još uvijek spada među najsiromašnije.
Odlazak Millwalla s izvorne lokacije podigao je njihove tenzije s bivšim susjedom West Hamom. Međusobni strah i prijezir pogoršan je poslije štrajka lučkih radnika 1926., koji su pokrenuli i podržavali stanovnici Istočnog Londona, navijači Čekićara, ali je slomljen i ugušen u brodogradilištima Millwalla, zbog čega su njegovi navijači zaradili reputaciju izdajnika – a u vrijeme kad je nogomet doista bio 'narodna igra', to nije bilo olako shvaćano. Rivalstvo je dosegnulo tragični klimaks 1976., kada je smrtonosno izboden navijač Millwalla Ian Pratt, a oko Millwallova stadiona dijeljeni su letci s natpisom: „Jedan West Hamov navijač mora ovog tjedna umrijeti.“
Čekićari su izbjegli veće osude, možda zato što su, za razliku od Lavova, uvijek imali osjećaj za očuvanje dobrog nogometa i stvorili čuvenu nogometnu školu iz koje su izašla tri legendarna igrača: Geoff Hursta, Bobby Moore i Martin Peters, koji su činili srž engleske reprezentacije, prvaka svijeta 1966. Nasuprot njima, najpoznatiji igrači u povijesti Millwalla su prgavac Harry Cripps, Teddy Sheringham i Dennis Wise.
Navijači Millwalla napravili su mnoge stvari kojima su izazivali protivničke navijače na reakciju, ali i nekoliko nepodopština nakon kojih su se i neutralni navijači okomili na njih. Još od 1930-ih vodstvo kluba pokušavalo je popraviti klupski imidž, među prvima uvodeći uniformirane redare na stadionu.
No ništa nije sasvim upalilo i slika o Millwallu još će dugo ostati nepromijenjena. Kada je nogometaš Gavin Grant osuđen za ubojstvo 2010., BBC je imao glavnu vijest: „Bivši Millwallov napadač Grant kriv za ubojstvo“ – iako je igrao za sedam klubova i u vrijeme presude bio upisan kao igrač Bradford Cityja.