Više od autora

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• S obje noge u golmana
• Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
• Kako se Rooney bori s pritiskom

Više iz kategorije

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• Kontroverzni CWFN ženski nokaut
• S obje noge u golmana
• Zelg Galešić o povlačenju iz MMA: Sada želim pružiti samo dobre borbe

„Nogomet nije samo obična igra. On je i oružje u revoluciji“, tako je govorio argentinski revolucionar Che Guevara. Istražili smo kako je koristio nogomet u pridobivanju ljudi za 'pravu' stvar...

Kada se Ernesto 'Che' Guevara našao oči u oči s oklijevajućim, polupijanim egzekutorom u bolivijskom selu 9. listopada 1967., njegove posljednje riječi bile su: „Pucaj, kukavice – ubit ćeš samo čovjeka.“ Guevara je bio u pravu. Nedugo nakon toga, njegov prijatelj i saveznik Fidel Castro napisao je: „Možda nikad nijedna ljudska figura nije tako brzo i s takvom strasti prometnuta u globalni simbol.“

Che je posthumno pretvoren u omiljenu ikonu mnogih nogometaša, navijača i ponekih izbornika. Simbolika postoji, jer Guevara je zaista volio nogomet i pripadao uskom krugu intelektualaca koji su nekada bili nogometni vratari – među takvima bili su Albert Camus, Papa Ivan Pavao II. i Vladimir Nabokov, ali i Che je sam bio nogometaš i koristio nogomet kao oružje u svojoj revoluciji.

Kada se s 24. godine s prijateljem revolucionarom Albertom Granadom otisnuo u svijet iz rodnog Rosarija u Argentini, otišao je prvo u sjeverni ÄŒile gdje je zapisao u svoj dnevnik: „Sreli smo skupinu vozača kamiona koji su natjerivali loptu. Uzeli su nas u ekipu za utakmicu iduće subote: dobili smo honorar, smještaj, hranu i prijevoz do Iquiquea. Igrali smo, uživali u sjajnoj pobjedi i jarcima na roštilju koje je pripremio Alberto kako bi našim domaćinima predstavio argentinske kulinarske vještine.“ Iste nogometaše sreli su i kod Machu Picchua, slavnih ruševina civilizacije Inka, a Guevara je napisao: „Imao sam priliku pokazati nekoliko spektakularnih parada i zatim skromno priznao da sam u Buenos Airesu igrao prvoligaški nogomet.“ 

Kad su Guevara i Granado stigli u Leticiju, najjužniji grad u Kolumbiji, ponovo su se sreli s nogometom. „Angažirani smo kao treneri lokalne momčadi,“ napisao je Guevara. „Trebali smo ih uvježbati tek toliko da se ne osramote na turniru, ali bili su toliko loši da smo odlučili zaigrati i pomoći im.“ Ponosno je istaknuo kako je njihov tim na natjecanju bio „besprijekorno organiziran te stigao do finala i izgubio tek poslije izvoÄ‘enja jedanaesteraca.“ Oduševljen ovim slatkim sportskim uspjehom, Guevara je dodao: „Alberto je igrao nadahnuto, bio dominantan na terenu i dodavao tako precizno da je zaradio nadimak 'Pedernerita'. Ja sam obranio penal i to će zauvijek ostati zapisano u povijesti Leticije.“

Sljedeća postaja za Guevaru i Granada bila je Bogota, tada grad koji je stenjao pod političkom represijom i imao jednu veliku atrakciju: slavni nogometni klub Millionarios, koji je baš tada dočekivao Real Madrid u prijateljskoj utakmici. FIFA je bila izbacila Kolumbiju iz članstva, ali lokalni tajkuni zaraženi nogometom koristili su odmetnički status kako bi pod sumnjivim okolnostima doveli velike zvijezde.
Granado je kasnije izjavio: „Tijekom svog putovanja koristili smo nogomet kao sredstvo za uspostavljanje kontakta s ljudima.“ Ta se strategija u Bogoti pokazala izrazito isplativom. Che je napisao da su završili na najjeftinijoj tribini, jer je njihove sunarodnjake-nogometaše (Alfredo di Stefano i Adolfo Pedernera) koji su tada igrali za Millinarios bilo „teže obraditi nego ministre“.

Priča o Ernestu Guevari, vrataru i nogometnom fanatiku, ne završava na prepunom Millionariosovom stadionu El Campin. Vrijeme koje je Granado kasnije nazvao „danima tanga i sjajnog nogometa“ bili su pri kraju.

Revolucija je u njegovom životu doslovno zasjenila nogomet. S Kube je pisao majci: „Ovdje nitko ne igra ragbi niti nogomet, a ja ne volim bejzbol.“
Kasnije je gledao utakmice na televiziji s najstarijom kćerkom Hilditom i još uvijek katkad zaigrao kada se ukazala prilika. Granado, koji se na Guevarin poziv preselio na Kubu i ondje osnovao Medicinski fakultet u Santiagu, prisjetio se: „Godine 1963. igrali smo utakmicu protiv ekipe sveučilišta. On je bio ministar industrije i jako popularan meÄ‘u narodom. Ali kad je stao na gol, zaboravio je ministarsku funkciju... bio je golman. Neki Španjolac po imenu Arias dao si je loptu u for, a Che je napustio vrata i istrčao na nju. Nitko nije vjerovao da će se baciti za loptom, ali to je učinio jer je takav bio.“