Dennis Bergkamp - interview
Više od autora
- Zaneseni navijač i TV reporterka
- Tako to rade Englezi
- S obje noge u golmana
- Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
- Kako se Rooney bori s pritiskom
Više iz kategorije
Dennis Bergkamp bio je jedna od najvećih nogometnih ikona devedesetih godina. Prisjeća se ne tako davnih slavnih dana, bivših momčadi i suigrača te otvoreno progovara o strahu od letenja i smrti totalnog nogometa.
Tko su bili nogometni heroji Vašeg djetinjstva?
Obožavao sam Glenna Hoddlea. Najviše zbog njegove strašne tehnike – igrao je s obje noge, meko dodirivao loptu i vrlo precizno šutirao i dodavao. Dok sam kao klinac trenirao u Ajaxu, trener prve momčadi bio je Johan Cruyff. Jedne večeri došao je do nas i odradio trening, što nam je bilo zaista nevjerojatno iskustvo. Tako veliko ime, a trenira nas klince! Tada mi je mirno rekao: “Samo igraj svoju igru i uživaj u njoj.“ Kasnije me uveo u prvu momčad. Drugi u klubu znali su govoriti kako nisam dovoljno agresivan i snažan, a Cruyff bi im odgovarao: „Pogledajte samo taj talent.“
Bili ste tako smireni i dobro podnosili pritisak. Je li to rezultat dugih godina treninga ili vam je to jednostavno u karakteru?
Vrlo sam usredotočen na to što radim, a i ne pokazujem emocije pred svima. Samo pred ljudima s kojima radim i pred svojom obitelji. Nikada nisam bio nervozan. Uvijek sam pokušavao ostati na istoj razini razmišljanja – da dobre stvari nisu baš tako dobre, a loše možda i nisu toliko loše. Danas govorim dječacima koje treniram: „Igrajte s osmijehom na licu“, a oni odgovaraju: „Vi niste!“ Dok sam igrao, uvijek sam se nastojao fokusirati na bitno, na utakmicu, što je izgledalo kao da sam hladan i smiren, ali u sebi sam bio vrlo sretan.
Europsko prvenstvo u Švedskoj 1992. bilo je prvo veliko reprezentativno natjecanje na kojem ste sudjelovali i odmah ste došli do titule najboljeg strijelca. Jeste li osjećali kako ste time stigli na veliku scenu?
Nizozemska reprezentacija osvojila je Euro 1988., a ja sam joj se priključio nakon SP-a 1990., na kojem nismo uspjeli ostvariti značajan rezultat. Osjećao sam da se želim uklopiti u momčad i dati najbolje od sebe. Za mene je Euro bio normalno natjecanje na kojemu sam želio napraviti svoje. Kada usporedim EP s uspjesima u Ajaxu, za mene je to bio još jedan korak naprijed.
Čuli smo priču kako Vas je Johan Cruyff preklinjao da ne prelazite u Inter. Zašto?
Nikada to nije jasno rekao, ali želio je da nastavim karijeru kod njega u Barceloni. Govorio mi je u koje klubove da nikako ne idem, a onda bi ostavio Barcelonu kao jedini izbor na kraju. No oduvijek sam imao osjećaj kako ću jednog dana ići u Italiju, u to vrijeme najbolju ligu na svijetu. Nisam želio ići u Milan, jer su ondje već bili Gullit, Van Basten i Rijkaard, pa se izbor suzio na Juventus i Inter. Ljudi iz Intera davali su mnoga obećanja, koja su se kasnije pokazala kao uobičajene floskule. Rekli su da će igrati napadački nogomet, i jesu, ali samo prvih mjesec dana! To nije bilo ono čemu sam se nadao, ali Italija mi je jako pomogla u razvoju. Naučio sam se pravom profesionalizmu, igri protiv dva ili tri braniča, kao i kako se postaviti prema suigračima koji više igraju za sebe nego za momčad.
Ako je Vaša obitelj voljela Manchester United, a Vaš omiljeni igrač bio Glenn Hoddle iz Tottenhama, zašto ste došli u Arsenal?
Moj otac bio je obožavatelj Denisa Lawa, ne Manchester Uniteda. A ja nisam volio Tottenham, nego Glenna Hoddlea. Plan mi je bio otići u Englesku nakon Italije. Obožavao sam strast igre i tamošnju publiku. Moj je menadžer poznavao tadašnjeg Arsenalova potpredsjednika Davida Deina, jer je bivši nizozemski reprezentativac Glenn Helder igrao u Arsenalu. Jednog su me dana nazvali iz kluba, trener Bruce Rioch i David Dein su obećali puno toga, a najviše da će klub zaigrati izrazito napadačku igru. Nisam ih sasvim ozbiljno shvaćao zbog neugodnog iskustva sa sličnim obećanjima u Interu. No mislio sam – u redu, osvojili su Kup pobjednika kupova, imaju Iana Wrighta i momčad u kojoj uvijek igra istih sedam-osam igrača. Dosta su stabilni, što mi odgovara. Veliki klub koji igra nogomet onako kako ja volim. Highbury je fantastičan. Idem vidjeti što će se dogoditi. Nisam očekivao da ću u Londonu provesti 11 godina, ali od prvog je dana bilo točno onako kako sam priželjkivao.
Arsenal je u vrijeme Vašeg dolaska bio dobro poznat po igračima koji vole popiti – posebice Tony Adams, Paul Merson i Ray Parlour. Je li Vas to šokiralo?
To je bilo nešto što nikako nisam mogao razumjeti. Na pripremama za sezonu otišli smo u Švedsku, gdje smo vježbali i trenirali dva puta dnevno. Navečer bih izašao u šetnju sa suprugom, a ekipa je sjedila u pubu i opijala se. Nevjerojatno. Zanimljivo je da na treningu nikada nisi mogao shvatiti je li tko pijan ili pripit, jer su uvijek svi davali sto posto. Nisam pio i oni su me poštovali zbog toga. Mislio sam da je pijančevanje dio engleske nogometne kulture i da zbog toga trebam i ja njih poštovati. Sljedeće sezone došao je Arsene Wenger i sve se promijenilo. Čujte, kasnije smo postali uspješni upravo zbog tih izvrsnih obrambenih igrača, koji su ranije bili pijanci. Oni su davali poseban duh i osjećaj zajedništva koji nedostaje kontinentalnim Europljanima. Na utakmicama i treninzima znali su vikati „Zasuči rukave“ i svakakve druge fraze. Obožavao sam to, a najviše sam uživao kada bi se međusobno hrabrili pitanjima: „Koliko želiš pobjedu?“ Puno sam razmišljao o tome. Želiš li pobjedu zaista više od protivnika? Koliko možeš dati? Koliko si svog vremena spreman uložiti kako bi postao bolji igrač? To je engleska ratnička tradicija, moralni kôd. Kada smo izlazili na teren, znali smo da ćemo dati sve od sebe.
Sa svim sjajnim igračima koje je Nizozemska imala u 1990-ima, je li razočaravajuće što niste ništa osvojili? Što je bio problem – treneri, igrači ili nedostatak zajedništva?
Bili smo blizu na EP-u u Švedskoj 1992., ali reprezentacija se sastojala od igrača na zalasku karijere. Jesu li dovoljno željeli naslov europskih prvaka? Bi li ih zadovoljavalo da opet postanu europski prvaci? Mogli su biti gladniji uspjeha. Da smo samo malo jače stisnuli, mogli smo osvojiti EP. SP u SAD-u 1994. bilo je odlično iskustvo, ali na kraju sam se osjećao kao da nismo bili dovoljno kvalitetni za osvajanje turnira. Definitivno nismo morali izgubiti od Brazila jer smo ipak bili bolji od njih. Na Euru 1996. jasno se znalo otkuda su došli problemi. Donijeli su ih Ajaxovi igrači koji su tada postali zvijezde. No trebali smo osvojiti SP 1998. u Francuskoj, jer smo bili najbolja momčad. Trebali smo opet pobijediti Brazil i pokazati Francuzima u finalu. Francuzi su nas se bojali i nisu željeli igrati protiv nas. Razumijem zašto. Isto nam se dogodilo i na Euru 2000., gdje smo trebali dobiti Talijane u polufinalu i lagano proći u finale. Zato danas sve momčadi u Nizozemskoj stalno vježbaju jedanaesterce. Da, iako smo imali strašno dobre igrače, nismo uspijevali napraviti odlučujući korak i osvojiti nešto. Ponekad mislim kako smo trebali imati momčad sastavljenu od manje međusobno sličnih profila igrača. Svi smo bili inteligentni i tehnički vrlo jaki igrači. No katkada trebaš imati braniča koji će je jednostavno nabiti u gledalište bez ikakvog razmišljanja. Isto tako, i prema naprijed smo morali biti puno silovitiji i jednostavniji u postizanju golova.
Je li strah od letenja ikada utjecao na Vašu igru? Sigurno su duga putovanja automobilom i brodom ostavila traga?
Bilo je potpuno drugačije. Nakon što sam prestao letjeti, potpuno sam se oslobodio. Dok sam letio, počeo bih razmišljati o letu dva dana prije utakmice, a onda, dok sam igrao, razmišljao bih o sljedećem letu. Strah od letenja često me sprečavao da uživam u nogometu. Morao sam odlučiti – ili ću krenuti na duge terapije koje bi trajale nekoliko mjeseci, ili jednostavno prestati letjeti. Svi su prihvatili moju odluku. Kada sam pristupao Arsenalu, na sastanku oko definiranja ugovora jedna od prvih točaka dnevnog reda bila je da ne želim putovati zrakoplovom, ali da ću voziti kamo god treba.
Tko je bio najbolji obrambeni igrač protiv kojeg ste igrali?
Najbolji su igrači poput Sola Cambella i Jaapa Stama – jaki, čvrsti, ozbiljni braniči koji znaju čitati igru. Uvijek sam volio igrati protiv igrača poput Siniše Mihajlovića i Marca Materazzija – igrača koji puno brbljaju i prljavu startaju, namjerno staju na stopala, zabijaju lakat kada nitko ne gleda i slično. Takve su me stvari motivirale. Pokušavao sam igrati najbolje što mogu protiv takvih igrača, ali i protiv onih koju su imali stav: „Pogledaj me! Ja sam fantastičan!” Ne volim to. Više volim braniče poput Martina Keowna, koji su glasni u svlačionici, ali na zabavan način. Oni koji su bili ponosni na sebe i svoju igru, odnosno na pokušaje sprečavanja protivnika, i taj bi ponos uvijek prikazivali na utakmicama. Keown je bio i super zabavljač jer je stalno govorio: „Hajde, hajde, pokaži što znaš! Misliš da možeš proći pokraj mene? O da, kako da ne!”
Umire li tradicionalni, pametni, zaigrani i lijepi nizozemski nogomet?
Da. Osjećam kako umire, ali zato druge momčadi napreduju. Pogledajte samo kako igraju Barcelona i Arsenal, kao da se radi o nizozemskim ekipama. Kad jedan igrač dobije loptu, već se kreću drugi, treći, četvrti i peti. Nizozemski klubovi više ne igraju tako. Ako pažljivije pogledate današnju nizozemsku igru, vidjet ćete da se kreću samo igrač s loptom i još jedan koji ga prati. Nitko više, pa loptu dobije onaj koji se kreće. Lako se braniti protiv takve igre. Znači, ostvari se malo uspješnih dodavanja i ne puno kretanja. Više se počelo igrati na duge lopte. Strani igrači koji dođu u Nizozemsku nisu na istoj razini nogometnog znanja kao igrači iz naših nogometnih škola. Nadam se da će Ajax opet davati sve više prilika svojim mladim igračima. Možda u početku neće biti kao stariji igrači, ali ako im damo mogućnost stjecanja iskustva i tako podignemo samopouzdanje, vrlo brzo postat će strahovito dobri. Moramo raditi na drugačiji način. Kada sam se ja priključio Ajaxovoj prvoj momčadi, vodio ju je Cruyff i igrali smo s dva krila – atraktivno, napadački, i cijela je Europa pričala o nama. O nama i o Wengerevu Monacu, koji je na sličan način postavio igru. Sada toga više nema. Sada su Barcelona i Arsenal jedine dvije momčadi koje nogomet igraju drugačije od svih ostalih.
Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.