Kaiser: Franz Beckenbauer - interview
Više od autora
- Zaneseni navijač i TV reporterka
- Tako to rade Englezi
- S obje noge u golmana
- Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
- Kako se Rooney bori s pritiskom
Više iz kategorije
Kako je jedan šamar odredio njemačku nogometnu povijest? Jesu li Hrvati izgradili veliki Bayern? Zašto je Njemačka postala tako cool? I što je toliko dosadno u trenerskom poslu? Učimo od legende...
Napunili ste 66 godina života, ali vjerujemo da ste još uvijek spretni s loptom. Kad ste posljednji put rekreativno zaigrali?
Bilo je to zaista davno! Točnije, prije 16 godina, za svoj 50. rođendan. Bila je to revijalna utakmica na Olimpijskom stadionu u Münchenu. Ondje su bile mnoge nogometne zvijezde iz 70-ih i 80-ih godina – jedino Pele nije mogao doći. To mi je bio zadnji put da sam obuo kopačke, iako i danas znam zaigrati sa svojom djecom u vrtu.
Rođeni ste nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata i odrastali u poslijeratnom Münchenu. Čega se najviše sjećate iz tog doba?
München je bio gotovo potpuno uništen. Igrali smo na ulicama, odnosno na onome što je od njih ostalo. U to doba gotovo da i nije bilo nogometnih igrališta, a nismo si mogli priuštiti ni pravu loptu, tako da smo koristili što god smo mogli naći – kamenčiće, zgužvane papire... Tada nije bilo organiziranih ekipa za djecu, ali stvari su se 50-ih godina počele popravljati – tad smo već igrali s teniskim lopticama, a kao golovi su nam služili podrumski prozori. Ljudi su me često pitali zašto sam postao nogometaš, ali odgovor je jako jednostavan: kao dijete nisam imao ništa drugo za raditi. Kasnije je atletika postala popularna u Njemačkoj, ali nogomet je bio jedini sport kojim sam se ikada želio baviti.
Kako ste zaradili nadimak Der Kaiser i sviđa li Vam se kad Vas tako zovu?
Znači, još uvijek postoje ljudi koji ne znaju tu priču? [smijeh] Znači, potkraj 60-ih sam s Bayernom gostovao na prijateljskoj utakmici u Beču. Jedna osigurateljska tvrtka sponzorirala je događaj, a osiguravateljske tvrtke su čak i u ono vrijeme imale impresivne urede. U hodniku su imali kip bivšeg austrougarskog cara Franje Josipa I. Jednom fotoreporteru bilo je dosadno, pa mi je rekao da stanem pored skulpture kako bi me slikao. Kasnije je te fotografije prodao novinama i odjednom sam ja postao 'Kaiser', car.
Pridružili ste se Bayernovom podmlatku iako ste u početku navijali za rivalski klub, TSV 1860 München, koji je tada igrao i u višem rangu. Zbog čega ste odabrali Bayern? Čitali smo nešto o kontroverznoj utakmici mladih momčadi nakon koje ste odlučili...
Da, još dok sam bio u jednom manjem klubu igrali smo protiv Zehcigera i tijekom igre me jedan igrač ošamario – u Bavarskoj to zovemo watschn. Za mene nije bilo veće uvrede – dobro, možda kad vas netko pljune u lice – ali meni je watschn bio sasvim dovoljan. Rekao sam prijateljima: „Neću igrati za te neotesance“. Nas petorica smo već planirali odlazak u 1860 poslije te sezone. Rekao sam da ja neću i svi su odlučili isto, iako to nisam očekivao od njih. Tako da smo umjesto toga svi otišli u Bayern.
Obojicu Vas je u Bayernovu prvu momčad uveo hrvatski trener Zlatko 'Čik' Čajkovski. Koliki je utjecaj on imao na Vašu karijeru?
Čajkovski je od mene napravio pravog igrača. I ne samo od mene, nego i od Gerda i Seppa Maiera. On je imao veliki utjecaj ne samo na moju karijeru, nego i na Bayern – on nas je uveo u Bundesligu i s njim smo osvojili dva njemačka kupa te Kup pobjednika kupova, iako smo prvenstvo osvojili tek u sezoni nakon njegova odlaska.
Često se sjetim posljednje utakmice u toj sezoni [1968./69.], u kojoj smo igrali kod kuće protiv Hannovera koji je on trenirao. Pobijedili smo 2-1, a Čik je poslije utakmice uletio u našu svlačionicu, povikao: „Moji dečki!“ i ostao slaviti naslov s nama... U momčadi je vladao duh zajedništva i vjerujem da je to bio najveći razlog za naše ondašnje uspjehe, a taj je duh bio upravo Čikova zasluga.
No taj ste naslov osvojili pod vodstvom Branka Zebeca, koji je naslijedio Čajkovskog na Bayernovoj klupi... Po čemu pamtite njega?
Zebec je uveo drugačiji stil i novi sustav. Bilo je više profesionalnosti i discipline u igri, a obrana je bila puno čvršća. Od Čajkovskog i Zebeca sam jako puno naučio i o trenerskom poslu.
Može li se onda reći da su Hrvati izgradili veliki Bayern?
Apsolutno. No, nije to bila samo njihova zasluga. Otkako je klub ušao u najvišu njemačku ligu prije 46 godina pa sve do današnjih dana – uvijek smo imali kvalitetne ljude u vodstvu. Kao bivši igrači svi osjećamo povezanost s Bayernom i želimo pomoći, jer klub nam je na prvom mjestu. A imali smo i sreće. Poslije Olimpijskih igara 1972. dobili smo na korištenje fantastičan novi stadion. To nam je omogućilo da napravimo veliki korak naprijed, a isto se može reći i za Allianz Arenu, izgrađenu za SP 2006.
Možda najbolja stvar u današnjoj Bundesligi je atmosfera na stadionima i velika posjećenost utakmica. Po čemu je Njemačka posebna u odnosu na druge velike europske zemlje i njihove lige?
Odgovor je jednostavan: pogledajte naše stadione. Poslije SP-a 2006. ostali su nam lijepi, novi stadioni i nove vrste navijača počele su dolaziti na utakmice – obitelji i žene. Naravno, još uvijek postoje ultrasi, ali suvremeni nogometni stadioni postali su mjesta prikladna za obitelji. Prije 30 ili 40 godina stadioni nisu imali čak ni ženske zahode, a danas žene čine gotovo polovicu publike. Ljudi mogu povesti djecu i provesti nekoliko sati na stadionu. Kad ja idem na utakmicu, dolazim sat vremena ranije i obično uzmem nešto za pojesti, popričam s prijateljima, popijem piće...
Jednom ste izjavili: „U njemačkom nogometu ne radi se o čaroliji i ljepoti, sve je u napornom radu – tako dobivamo utakmice“. Mislite li još uvijek isto?
To pravilo više ne vrijedi. Posljednje je Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi puno toga promijenilo. Nova generacija je došla na scenu, a imaju i veliki uzor na koji se mogu ugledati: Barcelonu. Ona je definirala tehničke i taktičke aspekte igre kao nijedna momčad ranije. I Bayern je momčad koja nastoji dominirati na terenu te igrati kratkim dodavanjima, a smatram i da je ulazak u finale Lige prvaka prije prošlogodišnjeg SP-a jako puno pomoglo Lahmu, Schweinsteigeru i Mülleru.
Je li istina da Vas je zvala Barcelona i ako jest, zašto ste je odbili?
Istina je. Zvao me Hennes Weisweiler kad je bio Barcelonin trener sredinom sedamdesetih. No izgubio sam interes kad je on dobio otkaz.
Koje Svjetsko prvenstvo Vam je bilo najvažnije – 1974., 1990. ili 2006.?
Sva tri su nezaboravna: 1974. sam bio kapetan, 1990. izbornik, a 2006. na čelu organizacijskog odbora. Možda je ovo posljednje najvažnije, jer je promijenilo način na koji nas gledaju ljudi izvan Njemačke. Pokazali smo svoju najbolju stranu čak i kad smo u polufinalu izgubili od Italije. No u Italiji 1990. je također bilo fantastično – postali smo svjetski prvaci u zemlji zaluđenoj nogometom. A 1974. smo imali loš start, ali smo na kraju trijumfirali u vlastitoj zemlji. Nijedan od tih doživljaja ne bih ni za što mijenjao!
Unatoč velikim uspjesima, samo ste se desetak godina bavili trenerskim poslom. Zašto ste odlučili odustati od toga? Jeste li uživali u toj ulozi?
Smatrao sam da je to dovoljno. Pomalo je dosadno biti trener, jer godinama radite istu stvar iz dana u dan. Zbog toga sam se time kratko bavio – u Bayernu i u Marseilleu. Izbornička uloga dala mi je više slobode, ali nakon šest godina na njemačkoj klupi bilo je vrijeme za novo lice.
Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.