Kako sam ostvario životnu želju i postao kip na klupi za rezerve
Više od autora
- Najbolja mjesta za voajerstvo
- Š to je veća površina, teže se nasukati
- Nekad sam se igrao u pijesku, a sad više volim burlesku
- Tko je kome tko?
- Transkript Internet chata
Više iz kategorije
Vi ste jedan od onih koji misli kako je životna želja svakog mladog nogometaša kad-tad ostvariti vrhunsku karijeru, biti glavni špic u najjačem ligaškom klubu i dugo ne izlaziti iz svih tablica i statistika i na koncu se dobro prodati, makar u austrijsku drugu ligu.
E, pa prevarili bi ste se.
Ima to svojih čari, ali zahtijeva previše truda, vremena i odricanja, pa čak i, ne daj bože, treninga.
Naime, svakom razumnom nogometašu najdraža je ona statistika koja govori koliko ste utakmica proveli na klupi za rezerve i pri tome uopće ne ušli u igru. Ili, eventualno ušli tek u zadnjih nekoliko minuta, da ne kažemo sekundi.
Naime, biti vječna rezerva najbolji je posao koji možete zamisliti. Osim što plaća redovito sjeda, razina stresa je minimalna, a odgovornost nikakva. Naime, ne možete biti krivi za poraz ako niste sudjelovali u igri, a s druge strane imate puno pravo pripisati sebi zasluge u pobjedi, jer onaj koji sjedi na klupi je u najmanju ruku moralna podrška, zec iz rukava ili "dark horse".
Osim toga, rezervu je teško smijeniti zbog loše igre, jer ste ionako na klupi, a ako i uđete već je obično prekasno, ili trener tek krade vrijeme, pa nitko od vas baš ništa ne očekuje, a ako vam i uđe neki krumpir, to je za vas samo bonus.
S druge strane, najgora mora klasičnog "rezervista" je da se netko od veduta ozbiljno ozlijedi, pa ga vi morate mijenjati cijelu sezonu. U tom slučaju brzo će se pokazati da i vi kao ostali, zapravo nemate pojma, pa bi se moglo dogoditi da vas nepovratno udalje od tople sigurnosti klupe.
Zato svima savjetujemo da se što više grčevito drže guzicom prilijepljeni na klupu jer znate kako se kaže - moja klupica, moja slobodica!
Ovaj tekst još nije komentiran. Budi prvi.