Više od autora

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• S obje noge u golmana
• Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
• Kako se Rooney bori s pritiskom

Više iz kategorije

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• Kontroverzni CWFN ženski nokaut
• S obje noge u golmana
• Zelg Galešić o povlačenju iz MMA: Sada želim pružiti samo dobre borbe

Poznat je po tetovažama, agresivnim stilom igranja i po tome što je vrijeđao sestru Zinedine Zidana u finalu SP-a 2006. nakon čega ga je Zidane udario glavom u prsa.

Smeta li Vas što ljudi pamte finale SP-a 2006. po Vašem okršaju sa Zidaneom, a ne po činjenici da ste zabili gol i pogodili jedanaesterac u raspucavanju?

Što se mene tiče, taj je incident zaboravljen. Sreo sam ga na hotelskom parkiralištu kada je Real Madrid odsjeo u Milanu. Bio sam ondje kako bih vidio Mourinha, a Zidane je došao s bratom i prijateljem, krenuo sam prema njemu i rukovali smo se. Sve se činilo OK, ali je nakon toga izjavio da me nije prepoznao. Kako se to moglo dogoditi? Ne znam. Ja ću njega uvijek prepoznati, jer je pridonio porazu svoje momčadi. Da se taj incident dogodio s Ericom Cantonom, popili bismo nekoliko piva poslije svega.

Krasi Vas mnoštvo tetovaža. Što Vam one znače i koji drugi nogometaš, po Vašem mišljenju, ima najbolje tetovaže? Možda Beckham, ili Raul Meireles?

Ne gledam tuđe tetovaže. Više zavidim onim ljudima koji ih uopće nemaju – koliko je to samo neiskorištene kože! Želio bih se probuditi jednoga jutra bez tetovaža i krenuti opet iznova! Ipak, volim svoje tetovaže, jer svaka predstavlja neki trenutak u mome životu.

Što ćete si sljedeće dati tetovirati?

Japansku gejšu. Volim tetovaže posvećene mojim prijateljima – imam citat Vasca Rossija, kacigu Valentina Rossija, citat Giuliana – pjevača talijanskog benda Negramaro, jednu Mourinhovu izreku. Želio bih tetovirati i neku izjavu Michaela Jordana, ali u međuvremenu imam tatoo njegovih tenisica.

Navodno ste veliki obožavatelj Michaela Jordana i Bona. Koji Vam je od njih dvojice draži i jeste li bolji u košarci ili u pjevanju pjesama U2-a?

Volim ih obojicu. Michael i Bono su moji idoli iz dva potpuno različita područja javnog života, no slični su kao ljudska bića jer su predvodnici – ne samo u košarci i glazbi nego i u životu. Bona sam sreo tri puta, Michaela samo jednom, ali – Bono, oprosti mi! – čini mi se da mi je Michael sličniji. Kako god bilo, njihova veličina je u tome što su jednostavniji i iskreniji nego što ih ljudi opisuju. Želite li ih upoznati, morate proći tisuće agenata i filtara, ali nakon toga ćete upoznati dvojicu ljudi s kojima možete pričati satima. Ipak, sve oko njih je biznis i siguran sam da im to nije drago.

Kako danas gledate na podatak da ste igrajući za Everton tri puta u 27 utakmica dobili crveni karton? Jednom ste izjavili da ste „sličniji engleskim igračima“. Žalite li sada što više vremena niste proveli u Premiershipu?

Sjećam se tih triju kartona i toga da mi je jedan od njih bio potpuno nepravedno dodijeljen. Kazne u Premiershipu su opake, tako da sam te sezone 1998./1999. malo igrao. Nije to ni bilo toliko loše, jer sam mogao svako malo otići kući u Italiju. Walter Smith je bio odličan trener, razumio je strance i dopuštao nam je da idemo doma. Uostalom, znao je da ozbiljno treniram dok sam u Perugiji. Svaki put kad sam bio suspendiran ili za vrijeme utakmica reprezentacije, trener mi je dopustio da odem kući, pa sam te sezone jedan tjedan mjesečno provodio u Italiji. Iskustvo iz Engleske mi je bilo iznimno važno, premda je taktika bila klasična engleska, dakle ništa što mi Talijani već ne znamo. No, kada sam gledao United ili Arsenal kako igraju – divio sam im se. Doduše, to je manje bio slučaj kad sam igrao protiv njih.

Poznati ste kao prilično čvrst, neprelazan igrač. Protiv kojeg Vam je napadača bilo najteže igrati: protiv Vierija, Shearera ili nekog trećeg?

Protiv Batistute, iako su mu Vieri i Shearer prilično slični. Bobu [Vierija] ubrajam među pet najboljih napadača s kojima sam igrao. Ostala trojica su Ronaldo, Eto'o i Totti. Stvarno mogu reći da sam sretan što sam igrao s najvećima. Kada je Batistuta stigao u Italiju, nitko nije imao povjerenja u njega. Kada je otišao, proglasili su ga fenomenom. Bio je građen poput tenka, mogao je pucati iz svake pozicije i lijevom i desnom nogom. Jednostavno, bilo je nemoguće opustiti se na trenutak čuvajući ga. Pogledamo li njegovu igračku klasu, možda je osvojio premalo trofeja, ali sam je donosio svoje odluke u životu.

Poredajte ove trenutke od najboljeg pa nadalje: osvajanje Svjetskog prvenstva, osvajanje Lige prvaka, nastup s Mickom Jaggerom na koncertu Rolling Stonesa.

SP i LP su na prvome mjestu, jer bez njih ne bih došao u priliku dijeliti pozornicu s Mickom Jaggerom.