Više od autora

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• S obje noge u golmana
• Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
• Kako se Rooney bori s pritiskom

Više iz kategorije

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• Kontroverzni CWFN ženski nokaut
• S obje noge u golmana
• Zelg Galešić o povlačenju iz MMA: Sada želim pružiti samo dobre borbe

Najbolji nogometaš svih vremena uvijek ima nešto zanimljivo za reći...

Jesu li Vaša brzina i snaga rezultat talenta ili treninga?

Od najranijih dana bio sam vješt dribler, puno bolji od svojih vršnjaka. Otac je postigao mnogo pogodaka glavom i uvijek mi je govorio: „Igraš nogomet jer ti je Bog dao talent. To nije dovoljno. Moraš više poštovati protivnike i usavršiti igru lijevom nogom i glavom pa ćeš tek tako postati veliki igrač.“ Poslušao sam ga i trenirao više od ostalih. Čak sam i na plaži uvježbavao udarce, kontrolu lopte i skok. Upravo su treninzi u svim prilikama i uvjetima bili presudni. Mnogi ljudi ne znaju, ali postigao sam više od stotinu pogodaka glavom u službenim utakmicama, uključujući i onaj u finalu SP-a u Meksiku. A sve jer sam slušao oca.

Nadimak

Otac mi je dao ime Edson jer se divio američkom izumitelju Thomasu Edisonu. Bio sam ponosan na svoje ime. Kad smo se doselili u Bauru, sestra Lucia me prozvala Dico, što je bila njezina inačica imena Edson. Međutim, u Bauru je bio golman kojeg su zvali Bile i bio je očev dobar prijatelj. Tako su me ljudi počeli zvati Bile, što je nekima zvučalo kao Pele. Svi dječaci počeli su me zvati Pele premda su znali da se jako ponosim svojim imenom Edson. A znate kakvi su klinci: ako im govoriš da nešto ne rade, oni će to raditi još više. Sada volim svoje ime, iako me neki prijatelji iz vojske i dalje zovu Edson, a obitelj Dico.

Idoli

U životu sam vidio i upoznao mnogo velikih igrača, ali u ranim danima moj heroj bio je Waldemar de Brito. Uostalom, on je odgovoran što sam već sa 16 godina otišao u Santos. Bio je fenomenalan igrač, igrao je u Argentini i Brazilu te za brazilsku reprezentaciju. Zatim Zizinho, jedan od najboljih igrača generacije koja je zapela u finalu SP-a 1950.. I naravno, moj otac.

Kakav je klub bio Santos te 1956. godine kada ste s njima potpisali svoj prvi ugovor?

U vrijeme moga dolaska Santos je rastao. Imali su dobar temelj jer su davali šansu mladim igračima. Uostalom, tako sam i ja došao do prve ekipe. Imali smo i druge mlade igrače: bio je tu Colcinho, koji je također igrao za reprezentaciju već sa 17 godina, ali on je slomio koljeno. Zatim Edu koji je igrao u reprezentaciji u dobi od 16 godina. Imao sam ponude velikih klubova iz Rija i Sao Paula, ali Santos je bio ekipa koja je stvarala ime i davala šansu mladima.

Nakon malo više od godinu dana profesionalne karijere, postali ste velika nogometna zvijezda i svjetski prvak. Koliko se Vaš život promijenio u tako kratkom vremenu?

Nakon moje druge godine u Santosu bilo je teško otići igrati u inozemstvo jer sam imao samo 17 godina i već sam igrao na Svjetskom prvenstvu. Prvu utakmicu za Brazil odigrao sam sa 16 godina – bilo je to protiv Argentine i zabio sam gol u pobjedi 2-1 (postavši najmlađi igrač koji je postigao gol u međunarodnim utakmicama). Ljudi su jednostavno poludjeli, jer pojava tako mladog igrača u reprezentaciji nije bila uobičajena u to vrijeme. Sada ljudi puno više obraćaju pozornost na mladog igrača, dovoljno je da postignu jedan gol u seniorskoj konkurenciji i već cijeli svijet priča o novoj senzaciji. U moje vrijeme to je bilo drugačije – ljudi su bili iznenađeni zbog moje mladosti. U svako mjesto na koje sam stupio ljudi su pitali: kako to da ovaj dječak može igrati za Brazil? Nisam bio fizički snažan, ali sam bio inteligentan u igri. Stvari su danas drugačije: mladići imaju puno bolje šanse, više prilika za isticanje i bolju podršku.

Nekoliko ste puta odbili bogate ponude iz Europe i ostali u Santosu. Što Vas je u tom klubu činilo tako sretnim da nikada niste pomislili napustiti ga?

U to vrijeme nije mnogo igrača igralo u Europi. Svi smo voljeli biti uz obitelj pa smo tako igrali u nepromijenjenom sastavu i po pet godina. Zašto bih to mijenjao zbog malo više novca? Nakon sezone 1968., imao sam ponude otići u Europu ili Meksiko, ali sam rekao: „Ne, meni je u Santosu dobro i to ne želim mijenjati. Kad sam odlazio iz Santosa, imao sam ponude iz Real Madrida i Juventusa jer se nakon Svjetskog prvenstva 1970. mnogo igrača iz Brazila odlučilo okušati u Europi. Znao sam da su ovdje moja obitelj i moji prijatelji, da mi je ovdje najbolje. Jedino sam se maknuo da bih igrao u Cosmosu.

Najveći mit

Da sam izmislio „škarice“! Prije mene u Brazilu je igrao Leonidas, igrač koji je prvi počeo koristiti takav udarac. Kad sam bio mlaÄ‘i, puno sam vježbao “škarice“, i postati dobar u tome nije bilo lako jer su mnogi igrači to činili stvarno dobro. U Brazilu su svi klinci zabijali „škaricama“ u početku moje karijere.

Najveći trenutak karijere

Dragi mi ih je Bog podario tri. Uvijek sam se želio oprostiti kao prvak, i po tom pitanju imao sam sreću. Dolazeći u Meksiko, znao sam da će to biti moje posljednje Svjetsko prvenstvo. Sa Santosom je bilo isto. U mojoj zadnjoj sezoni – 1974. godine – Santos je bio prvak, a ja najbolji strijelac prvenstva. Kada sam bio u New Yorku, nakon tri godine igranja – 1977. godine – znao sam da je moja karijera na kraju. Rekao sam: „O, Bože, ne mogu napustiti ovo mjesto bez titule prvaka.“ To su bili najveći trenutci moje karijere.

Momčad Brazila iz 1970. godine proglašena je najboljom svih vremena. Koliko ste zapravo bili dobri i što je za Vas značilo igrati u toj momčadi?

Stvar je u tome da nitko od nas nije očekivao da pobijedimo. U Brazilu, kako se bližilo Svjetsko prvenstvo, tako je i atmosfera bila sve manje optimistična. Na primjer, puno je novina počelo otvoreni rat s igračima. Znali su govoriti: „Pele, Tostao, Rivelino i Gerson ne mogu igrati zajedno. Oni su svi 'desetke' i takva igra ne može proći.“ A mi smo došli u Meksiko i svi smo igrali – jedino je Jairzinho nosio broj 7 u svojem klubu, Botafogu. Iako za novinare mi nismo mogli igrati zajedno, poslije se uspostavilo da je to bio najbolji Brazil svih vremena. Tako je to u Brazilu, uvijek će vam nešto prigovoriti.