Više od autora

• Najbolja mjesta za voajerstvo
• Š to je veća površina, teže se nasukati
• Nekad sam se igrao u pijesku, a sad više volim burlesku
• Tko je kome tko?
• Transkript Internet chata

Više iz kategorije

• Najbolja mjesta za voajerstvo
• Š to je veća površina, teže se nasukati
• Nekad sam se igrao u pijesku, a sad više volim burlesku
• Tko je kome tko?
• Gleducnuo sam sinoć Oscara

Sve je počelo posve slučajno, ali mi je odredilo život.
Teti u vrtiću ispala je ukosnica, ja sam na brzinu malim nogicama dotrčao do nje, brže od svih drugih, složio facu nježnog anđelka i dohvatio joj je.

Ona se nasmijala i rekla - ti si jako pristojan dječak i potapšala me po glavi.
Od tada pa nadalje, kad sam primijetio da teta najviše mene voli držati u krilu i davati mi bombon više, znao sam koja karijera me čeka - uvijek nasmiješenog uvlakača i ulizice.

Sve je dalje išlo svojim prirodnim tokom - razrednici sam u osnovnoj školi šiljio olovke, profesorima nosio karte i velike šestare, cinkario razredne kolege i po potrebi potkazivao markirante.

Na fakultetu sam uvijek sjedio u prvom redu, imao našiljenu olovku i besprijekornu frizuru i jedini nisam virio asistentici u dekolte.

Poslije sam brzo napredovao, a steknutim obrazovanjem nikad mi nije bio problem pomaknuti stolicu šefu da sjedne za stol, prepustiti mu svoj veći komad mesa na gablecu ili, naravno, paziti da mu olovke uvijek budu dobro našiljene

Iako su me druge uredske kolege uvijek izbjegavale, ja sam im uvijek bio za petama, virio preko ramena i slično kao u vrtiću, pokušavao potkupiti nekoga da mi bude izvor informacija.
Samo što sam u vrtiću tu mogao s čokoladicom „Osam zlatnih“ koju mi je dala teta, dok se ovdje moram koristiti udjelima u investicijskim fondovima i državnim obveznicama, ali to je već druga priča o čijim ću vam finesama pričati o nekim od napetih nastavaka moje ulizivačke karijere.