Više od autora

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• S obje noge u golmana
• Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
• Kako se Rooney bori s pritiskom

Više iz kategorije

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• Kontroverzni CWFN ženski nokaut
• S obje noge u golmana
• Zelg Galešić o povlačenju iz MMA: Sada želim pružiti samo dobre borbe

Podjednako opasan u noćnim klubovima i u šesnaestercu, Romario je sredinom devedesetih bio najbolji igrač na svijetu. Danas je političar i želi pokrenuti promjene u brazilskom društvu.

Prije 17 godina bili ste najbolji igrač na svijetu. Koliko je tadašnji nogomet bio drugačiji od onog koji se igrao 2009., kada ste se povukli? Jesu li promjene donijele napredak ili nazadovanje nogometa?

Moja generacija bila je posljednja koja je znala kako se igra nogomet. Radilo se o generaciji u kojoj je prevladavala vještina. Kako je vrijeme prolazilo, događale su se promjene. Kada sam prestao igrati, igrači više nisu ništa vrijedili ako nisu bili u sjajnoj tjelesnoj formi. Čak sam i ja više pazio na svoje tijelo. Tužna je stvar da danas na sceni vidimo momke koji prije ne bi mogli igrati u najvažnijim klubovima. Neći reći tko su, jer ionako svi znaju o kome se radi. Naravno da još uvijek postoje igrači koji mogu napraviti razliku, ali 90 posto današnjih igrača zna samo kako vježbati i igrati na snagu.

Bobby Robson je rekao da ste često propuštali trening, ali da vam je opraštano jer ste bili predobri. Da ste danas mlad igrač, kako biste se nosili s tjelesnim zahtjevima igre?

Teško je reći da bih opet sve napravio isto. Danas je nogomet na visokoj profesionalnoj razini, pa bih i ja trebao biti na toj razini. Možda bi mi bilo teže raditi neke stvari. Kad sam počeo s nogometom, vještina i brzina davale su mi prednost. Da počinjem danas, bilo bi mi teže nositi se sa suparnicima jer su tjelesni spremniji. Sprint koji sam ja imao možda više ne bi bio presudan. No svejedno bi u najvećem broju slučajeva prevladala vještina, siguran sam u to.

Postoji li danas neki napadač koji podsjeća na Vas u vrhuncu karijere? Koje igrače uživate gledati?

Napadači poput mene? Nema ih baš. Ima nekih dobrih, ali stil im je drugačiji. Volim gledati Messija, stvarno je vješt i mogao bi biti legenda ako osvoji SP. On je najbolji u najboljem klubu na svijetu, mojoj dragoj Barceloni.

Postoji li ijedan veliki igrač iz novijeg vremena s kojim ste poželjeli igrati?
Zidane. Bio je briljantan. Ukupno gledajući, Michael Laudrup bio je najbolji igrač s kojim sam igrao, zbog njegove inteligencije i klase. Iste sam stvari vidio u Zidaneu. Stvarno bih volio da sam imao prilike igrati s njim.

Igrali ste s velikim napadačima: Stoičkovom, Bebetom, Edmundom – za koga biste rekli da je bio najbolji?
Bebeto je bio najbolji napadač s kojim sam igrao. Bili smo bliski na terenu i izvan njega. Nije bilo potrebe za uvježbavanjem jer nam je razumijevanje bilo poput osmoze, shvaćate što hoću reći? Bio je jako talentiran. Stoičkov je isto bio odličan. Edmundo je bio prosječan igrač.

Tijekom godina ulazili ste u mnoge polemike i neslaganja s raznim ljudima. Zašto?
Moj otac mi je uvijek govorio da se borim s velikima. Ako se boriš s malima i izgubiš, stvari će postati gadne prije nego što misliš. Nikada nisam počinjao sukobe, ali u nekima od njih sam se zanio. Ljudi su govorili što god su htjeli, pa sam govorio i ja. No sada su te stvari iza mene i dobar sam sa svima. Razvio sam se kao osoba nakon što sam se oženio i dobio još djece. Nakon što se rodila Ivy [Romarijeva kći s Downovim sindromom], shvatio sam da sam trebao imati pozitivniji utjecaj na ljude.

Stoičkov je kum jednom Vašem djetetu. Što je vaš odnos i suradnju na terenu učinilo tako posebnima? Koliko se često danas čujete?

Volim ga puno. Svako malo se čujemo, također. Super smo se zabavljali dok smo igrali u Barceloni i to je razlog zašto smo dobro funkcionirali. Njegova kći je došla u Rio prije nekoliko mjeseci i smjestila se kod nas. Ne pričamo baš svaki dan, ali ga jako volim. Bio je i fantastičan igrač.

Iznenađuje li Vas da ste još uvijek jako popularni u zemljama poput Engleske? Gledajući u cjelini, mislite li da ste ipak malo podcijenjeni u svijetu?
Nije mi iznenađenje da me vole ljudi u Engleskoj. Nogomet privlači milijune ljudi u svakoj zemlji. Bio sam na vrhu u njemu, a Engleska je dom nogometa. Oni vole sport. Također, puno dobrih stvari koje sam napravio postale su svjetski poznate zbog britanskih medija – kao i neke od najgorih. Ono što je važno jest da me voli svatko tko voli nogomet, a to je prava privilegija.


Koji je najbolji gol koji ste postigli?

Onaj koji držim svojim najdražim je prvi od dva protiv Urugvaja 1993. na Marakani. Radilo se o odlučujućoj utakmici južnoameričkih kvalifikacija i Brazil se našao u situaciji da možda neće ići na SP – prvi put u svojoj povijesti. Dugo sam izostajao iz reprezentacije i ta se utakmica smatrala mojom posljednjom prilikom da osiguram put u SAD. U drugom dijelu drugog poluvremena svi smo već bili jako nervozni. Bebeto se sjurio po desnom krilu i nabacio mi loptu na glavu. Pogodio sam klasični gol glavom u ključnoj utakmici. Bilo je to jako emocionalno iskustvo. Postoje još dva gola kojih se sjećam jer su prekrasna: volej u pobjedi Brazila nad Meksikom 4-0 1997. te treći gol u hat-tricku za PSV-ovu pobjedu u Kupu prvaka, sezona 1989./90., protiv rumunjske Steaue. Bio je to moj prvi veliki gol u Europi. Sjećam da sam na toj utakmici predriblao jako puno ljudi.

Jednom ste izjavili: „Noć je uvijek bila moja prijateljica." Jeste li ovih dana manje noćna ptica?
Stvari se mijenjaju kada odrasteš. Kći Ivy puno me je promijenila. Ponekad izađem, ali volim biti kod kuće. Da sam ranije sreo svoju suprugu, misim da ne bih napravio neke pogreške. Imao bih više od šestero djece jer mi daju još jedan dobar razlog da ostanem kod kuće. Kao nogometaš nisam mogao puno biti doma. Sada mogu.

Žalite li što niste duže ostali u Europi? Zašto ste napustili Barcelonu kad ste ondje imali sjajan status i smatrali su Vas najboljim na svijetu, te se vratili u Brazil igrati za Flamengo?
Nedostajao mi je Rio. Volio sam Barcelonu – to je jedini drugi grad u kojem sam uživao živjeti, ali većina mojih prijatelja i roditelji bili su ovdje. Trebao sam svoje ljude, svoju plažu i glazbu. Znam da zvuči blesavo, jer napustio sam najveći klub na svijetu da bih igrao u Brazilu gdje klubovi žive s mnogim poteškoćama. No želio sam biti sretan u Riju. Puno sam zaradio u Barceloni i mogao sam produžiti ugovor na nekoliko godina. Velika stvar je što su ljudi u Barceloni razumjeli moju odluku. Mnogi igrači napuštaju Južnu Ameriku kako bi proveli i po deset godina u Europi. U ono vrijeme to nije bilo nešto o čemu su brazilski igrači ozbiljno razmišljali. Oduvijek sam znao da je moj život ovdje, s mojim ljudima.

Mnoge je iznenadilo to što ste se uključili u politiku. Jeste li pomalo smekšali? Može li se svijet politike usporediti sa svijetom nogometa?

Još uvijek se pripremam za ovaj posao. Ovo je moj prvi pokušaj. Želim pomoći djeci s posebnim potrebama. Ja sam katolik i molim se da imam dovoljno mudrosti kako bih to dobro napravio. Siguran sam da će me kolege poštovati ne samo zato što sam bio nogometaš. I ja ću poštovati njih. To je sve što za sada znam.