Više od autora

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• S obje noge u golmana
• Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
• Kako se Rooney bori s pritiskom

Više iz kategorije

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• Kontroverzni CWFN ženski nokaut
• S obje noge u golmana
• Zelg Galešić o povlačenju iz MMA: Sada želim pružiti samo dobre borbe

Novi dokumentarac o sucima koji su bili ozvučeni tijekom Eura 2008. pokazuje tko su istinski nogometni heroji. Barem do trenutka dok se ne uključi zvuk

„To je poseban posao“, kaže Yves Hinant, redatelj novog nogometnog dokumentarca The Referees. „Nakon što sam toliko vremena proveo sa sucima, mogu samo reći da su ludi. Trebali bi biti plaćeni zlatom, ali nisu. Na kraju sam zaključio da jednostavno vole sukobe i mačizam, ali morate imati poštovanja prema njima kad sve to vidite.“, Polazišna ideja insajderskog dokumentarca koji prati ljude u crnom za vrijeme EP-a 2008. u Austriji i Švicarskoj je majstorska – ozvučiti suce za vrijeme utakmica kako bi se moglo čuti što točno u ključnim trenucima govore pomoćnicima, četvrtim sucima, igračima i trenerima. Također ih se prati prije početnog udarca, dok peru zviždaljke, vježbaju mahanje zastavicama pred ogledalom i međusobno se gle, ali i nakon završetka u analizi njihovih izvedbi i u razgovorima s njihovim obiteljima, koje prate njihove utakmice poput navijača, odobravajući svaku dobru odluku.

Prvotno je iznenađenje da su suci urnebesni. Zadivljujuća je količina 'provala' u toliko napetom okruženju koje prati nogometne utakmice. Primjerice, španjolski sudac Manuel Mejuto, za vrijeme grupne faze, brutalno poklapa brbljarije četvrtog suca. „Sprema se nevrijeme“, kaže pomoćnik uz liniju igrališta. „O čemu ti to pričaš, jebote?“, odgovara mu Mejuto. „Je li to moj problem? Začepi i radi svoj posao.“

Talijanski sudac Roberto Rosetti, dobro nam poznat iz četvrtfinalnog susreta s Turskom, svojevrsni je sudački odgovor na ćirolije Miroslava Blaževića, pogotovo kada umiruje kažnjene igrače rečenicama poput „Ti si odličan, ti si šampion – ali si ga ipak gurnuo!“ (izvan terena, pak, drži sulude monologe o aparatima za kavu i nježno ljubi linijskog suca prije izlaska na teren). Howard Webb, s druge strane, pokazao je svoje pravo lice jorkširskog prostaka koji pomoćnicima viče „Ovo je JEBENI EURO 2008.!“

Osobito je zanimljivo vidjeti kako se suci osjećaju nakon loših procjena na terenu. Lako je navijačima vrijeÄ‘ati suce kada donesu lošu odluku, pripisujući to njihovom nemaru ili skrivenim namjerama, ali ovaj film glatko pobija takve besmislice. U njemu vidimo suce kako su suprotstavljeni jedni drugima poput sudionika u kakvom reality showu. Oni koji naprave najviše grešaka ispadaju i odlaze ranije kući, a pobjednici za nagradu dobivaju suÄ‘enje finala. Mike Mullarkey, pomoćni sudac iz Engleske, na rubu je suza nakon što snimka otkrije da je neopravdano dosudio zaleÄ‘e.

Ne toliko iznenaÄ‘ujuće je maltretiranje koje suci moraju podnositi na terenu. Nakon što uvidite da su zapravo simpatični i sposobni ljudi, način na koji se nose s tolikim neugodnostima pokazuje upravo herojsku sposobnost suzdržavanja. Igrači ih pljuju i psuju, biseri kao što je Milan Baroš gaÄ‘aju ih bocama, poljski izbornik Leo Beenhakker optužuje ih da odluke donose zato jer su odreÄ‘ene nacionalnosti, a u najstrašnijem dijelu filma poljski navijači ispisuju Howardu Webbu prijetnje smrću i to za potpuno točnu procjenu s kojom se ne slažu. ÄŒak je i poljski premijer izjavio da želi „ubiti“ krupnog Engleza! 
„Sve do toga trenutka, snimanje filma mi je bilo pomalo dosadno“, prisjeća se režiser Yves Hinant. „Sreća nas je pomazila pa smo dobili malo pravoga štofa, koji pruža uvid u Howarda. On i njegova obitelj bili su vrlo jaki u toj situaciji.“

Do kraja filma, promijenit ćete mišljenje o sucima i više ih nikada nećete gledati istim očima. Možda ćete ih od sada doživljavati kao junake na terenima zbog načina na koji kontroliraju ili barem pokušavaju kontrolirati kaotične i stresne situacije, u kojima nijedna pogreška ne može ostati skrivena. Na mnogo načina oni su jednako talentirani kao i neusporedivo bolje plaćeni pojedinci koje nadziru.
Završna scena filma, u kojoj Howard Webb predvodi barski band u izvedbi You'll Never Walk Alone, osobita je poslastica. Nesumnjivo će se netko toga prisjetiti i ponuditi kao dokaz za pristranost sljedeći put kad dosudi jedanaesterac na Anfieldu.