Više od autora

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• S obje noge u golmana
• Jose Mourinho: Balotellija se ne može trenirati
• Kako se Rooney bori s pritiskom

Više iz kategorije

• Zaneseni navijač i TV reporterka
• Tako to rade Englezi
• Kontroverzni CWFN ženski nokaut
• S obje noge u golmana
• Zelg Galešić o povlačenju iz MMA: Sada želim pružiti samo dobre borbe

Globalna gospodarska kriza još uvijek traje. No u Brazilu je vrijeme za tulum – ne samo zato što zemlja prolazi ekonomsku preobrazbu i milijune svojih građana izvlači iz siromaštva poslije desetljeća sporog rasta, nego i zato što tamošnji klupski nogome

Odbijaju se ponude iz Europe za zvijezde u usponu, obnavljaju bogati ugovori, a ikone na privremenom radu u inozemstvu trepere od iščekivanja velikog povratka kući. Ronaldo, Ronaldinho, Elano i Luis Fabiano su dokaz da je zemlja, dugo poznata kao najveći svjetski izvoznik nogometaša, postala održiva opcija za dokazane igrače koji mogu birati gdje će igrati. Uostalom, zašto se pakirati za Europu kad se dobar novac može zaraditi i u sunčanom Riju ili dinamičnom Sao Paulu?
Dana 9. studenoga 2008., tjednima nakon što je bankrotirala investicijska banka Lehman Brothers i počela najveća globalna recesija poslije Drugog svjetskog rata, atmosfera na plaži Copacabani bila je dijametralno suprotna onoj u londonskom Cityju ili na njujorškom Wall Streetu. Zašto? Zato što je najbolji strijelac u povijesti Svjetskih prvenstava stigao kući. Usprkos gospodarskoj neizvjesnosti i padu prihoda od oglašavanja zbog kojeg su lokalni klubovi sa strahom gledali u budućnost, Ronaldo i Corinthians potpisali su ugovor koji se temeljio na udjelu prihoda od marketinga.
„To je bio trenutak prosvjećenja“, kaže ekonomist Luis Paulo Rosenberg, klupski direktor marketinga. „Radi se o ključnoj točki u profesionalizmu od koje će se brazilski nogomet napokon dići na novu razinu. Dogovor s Ronaldom pretvorio je igrača u partnera s pravima na udio od sponzorstva dresa, što je inovacija koja pokazuje da je sam Brazil postao ambiciozniji. Još uvijek smo najbolji u prodaji zvijezda u inozemstvo, ali sada možemo odgovoriti na težnje svojih ekonomski ojačalih navijača. Dajemo priliku igračima da ovdje sazriju i vraćamo dokazane zvijezde u dobi kad još nisu izgubile sjaj. To donosi profit.“
Prema ugovoru s brazilskim klubom Ronaldo još uvijek prima preko 300.000 eura mjesečno, premda je u igračkoj mirovini. Corinthians ga želi kao promotora proizvoda koji jačaju klupski imidž. „Biti kod kuće a zarađivati isto kao i u Europi zvučalo je kao odlična ideja“, rekao je Fenomen. Ronaldinho zarađuje 400.000 eura mjesečno u Flamengu, što je više nego što Kaka dobije u Real Madridu.
No tko zapravo sve to plaća? „Nogomet nije drugačiji od većine drugih područja našeg gospodarstva. Rastao je na osnovi prihoda ostvarenih kod kuće tijekom krize u inozemstvu“, kaže ugledni profesor ekonomije Marcelo Neri. „U Brazilu nastaje srednja klasa. Od 190 milijuna stanovnika, 30 milijuna njih nedavno je ušlo na tržište – to je više nego što Nizozemska i Belgija zajedno imaju stanovnika. Mnogi od tih ljudi su neobrazovani i ne kupuju knjige – kupuju televizore i proizvode vezane uz nogomet.“
Prema konzultantskoj kući Crowe Horwath, brazilsko nogometno tržište – televizijska prava, ulaznice, sponzorstva i transferi – bilo je vrijedno nešto više od 700 milijuna eura u godini u kojoj se Ronaldo vratio, što je bio 30-postotni porast u odnosu na prethodnu godinu. Godine 2010. već vrijedi preko 800 milijuna. A sav taj rast ostvaren je u zemlji. „Godine 2008. je prodaja igrača činila 27 posto tržišta, a samo godinu kasnije 19 posto“, kaže financijski savjetnik Amir Somoggi. „Europa nije mogla kupovati toliko igrača pa smo morali naći nove načine da bismo se održali. Danas imamo sve više domaćih zvijezda u Brazilu i to je dragocjena stvar.“
Međutim, klubovi i gradovi još uvijek nisu dovoljno dobro strukturirani da bi mogli napraviti događaj od svake utakmice, pa su zato televizijska prava ključna. Mreža Globo, koja pokriva svaki kutak zemlje i ima internacionalni domet, ponudila je gotovo svim klubovima brazilskog prvenstva četverodišnji ugovor koji će na snagu stupiti 2012., a vrijedan je više od onoga što će i najveći klubovi zaraditi ove sezone. Neki klubovi će taj novac iskoristiti da bi doveli nove igrače ili vratili stare, drugi će se osloniti na vlastiti podmladak i uložiti u nogometne škole i stadione. Najpopularniji će klubovi – Flamengo, Corinthians, Sao Paulo, Palmeiras i Vasco de Gama – više nego udvostručiti godišnje prihode od televizije, na oko 20 milijuna eura (prva dva kluba mogu zaraditi i do 30 milijuna). To, dakako, nije ni blizu onoga što dobivaju momčadi u engleskoj Premier ligi, ali predstavlja izvanredan napredak za klubove koji su samo prije nekoliko godina bili gotovo na rubu nestanka.

Sljedeći korak je usmjerenje na azijsko tržište, zaluđeno brazilskim nogometom. Sljedeće godine uvest će se prijenosi utakmica u kasnovečernjem terminu subotom kako bi se izašlo u susret japanskim i kineskim gledateljima. „Veliki klubovi poput Manchester Uniteda, Milana i Barcelone imaju skaute posvuda i mogu dobiti koga god žele“, objašnjava zastupnik u transferima Wagner Ribeiro i azijsko tržište će dobiti priliku da upozna dobre igrače koje može dovesti. A njihov novac je jednako dobar kao i europski. Igrači će dobiti pristup većem tržištu i ostvariti veću cijenu.“
No čini se da je problem u tome kako premostiti jaz između onoga koliko brazilski klubovi misle da njihovi igrači vrijede i koliko je ostatak svijeta, još uvijek u gospodarskoj krizi, voljan platiti. Sao Paulo želi 70 milijuna eura za Lucasa; Santos traži preko 90 milijuna za Neymara i isto toliko za Gansa. Ako ih ne uspiju već ovog ljeta prodati, nema veze – u odnosu na ranije, razlika je u tome što Brazil sada može čekati.